Komentar načina opoziva s dužnosti generalnog konzula

Mr. sc. Željko Šikić, dipl ing.

Josipa Bana Jelačića 69

Dubrovnik

Zagreb, 15. travnja 2002.

Predsjednik Republike Hrvatske

Predsjednik Odbora za vanjsku politiku Sabora

Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske

Zamjenica ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske

Predmet: Komentar načina opoziva s dužnosti generalnog konzula

Štovani 

Na sveukupan način mog opoziva s dužnosti generalnog konzula Republike Hrvatske sa sjedištem u Melbourne-u osvrnut ću se s nekoliko različitih aspekata:

1. Vremenski slijed

Prvu informaciju o opozivu s prvim travnjem 2002 dobio sam od tajnice ministarstva RH u poslijepodnevnim satima 12. ožujka 2002, dakle 12 radnih dana prije nadnevka opoziva ali s napomenom o tajnosti informacije. Nakon što sam odmah sutradan dalekopisom zatražio objašnjenje dobio sam potvrdu informacije 19. ožujka 2002., dakle 7 radnih dana prije nadnevka opoziva.  U ovoj drugoj najavi opoziva dobio sam i dopuštenje za objavu informacije. Zbog toga sam doveden u osobito teški vremenski tjesnac iz kojeg sam se izvukao krajnjim naporom i velikim požrtvovanjem. U diplomatskoj praksi su ovakovi postupci izuzetno neobični, čak i u slučajevima kad se radi o posebnim situacijama ili teškim prekršajima. Čudni početak opoziva pak čudno je i završio. U četvrtak, 29. ožujka 2002. navečer, nakon što sam završio sve nužne poslove prestanka dužnosti i preostala su mi bila samo tri neradna dana do odlaska (od Velikog petka do Uskrsa) nazvala me šefica kadrovske službe ministarstva vanjskih poslova RH i izvijestila kako je, iz razloga što se procedura opoziva jednostavno ne može završiti u predviđenom roku, moje  razrješenje pomaknuto za 15. travnja 2002. Upozorio sam tada kako bi moj ostanak u Melbourneu nakon što sam poslao obavijesti o svom odlasku 1. travnja, bio mnogima teško objašnjiv i čak smiješan, pa smo se dogovorili  da ću od 1. travnja biti na godišnjem odmoru. Sutradan na Veliki petak uvečer uslijedio je još jedan preokret. Na dalekopisač u mojoj rezidenciji stigao je službeni opoziv predsjednika Republike Hrvatske, ali ne s 15. travnjem nego opet s 1. travnjem 2002. Što bi bilo da sam bio poslušao savjet šefice kadrovske službe i odlučio ostati, te na Veliki Petak pokušao slati obavijesti o produženju svog mandata?

Čudne igre s vremenom s time nisu završile. Po istoj shemi dobio sam poštom u Dubrovnik u srijedu 10. travnja  rješenje, iz kojeg je jasno da sam u Ministarstvu vanjskih poslova RH zaposlen do 16. travnja 2002!  Dakle ostavljena su mi 4 (slovima četiri) radna dana za snalaženje i traženje novog zaposlenja! Koliko god bio spretan i požrtvovan ovaj vremenski tjesnac je za mene ipak nesavladiv. Odlazak na zavod za zapošljavanje odnosno burzu rada, nakon više od trideset godina rada je neizbježan. Ako je to bio cilj opisanog vremenskog slijeda događaja, onda je on i postignut.

2. Procedura

Kroz svoj rad u diplomaciji upoznao sam uobičajene norme i načine u proceduri opoziva veleposlanika ili generalnih konzula. Kao doajen konzularnog zbora u niz navrata sam se govorima na prigodnim svečanostima opraštao od svojih kolega koji su mjesecima unaprijed znali precizan nadnevak prestanka svog mandata odnosno svog odlaska. Dapače, isto načelo se primjenjivalo i u samom generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Melbourneu  i za konzularne službenike nižeg ranga, a također i za vozača domara.

Slučaj u kojemu se opoziv najavljuje samo deset dana unaprijed, a realizira samo dva dana unaprijed, u diplomatsko konzularnoj praksi je nepoznat i ekstremno čudan slučaj. Ne znam kakova su sveukupna svjetska iskustva, ali u Melbourneu je moj slučaj ostao zabilježen kao rekord, koji će teško ikad biti nadmašen. Pri tom rekord u brzini odlaska nije postigao vozač ili administrator ili konzul, nego generalni konzul, koji je, usput budi rečeno, - doajen konzularnog zbora. Taj doajen je, u skladu s dobrim diplomatsko konzularnim običajima, na primjer, u ime konzularnoga zbora, pozvao na “black tie” večeru guvernera Victorie, dakle prvu osobu države koja je mnogostruko veća i nemjerljivo gospodarski snažnija od Hrvatske, ali se na toj večeri ne može pojaviti, jer mu je u medjuvremenu prestao mandat. Vrijeme najave prestanka mandata je trostruko, a vrijeme opoziva je petnaesterostruko kraće od uobičajenog vremena poziva na večeru! U državi Victoria, a i u svjetskoj diplomatskoj praksi, ostat ću vjerojatno zabilježen kao negativni diplomatsko konzularni rekorder - na večeri na koju sam u svojstvu domaćina pozvao predsjednika jedne države - nisam se pojavio! 

Konzularni zbor se na svojim redovitim radnim objedima oprašta od svojih članova, ali neće biti u mogućnosti oprostiti se od svog doajena! Brojni klubovi i udruge hrvatskih iseljenika na području Victorije, Južne Australije i Tasmanije opraštali su se do sad od svih konzularnih službenika pa čak i od domara vozača u generalnom konzulatu Republike Hrvatske, međutim ni jedan od njih nije imao prigodu oprostiti se od generalnog konzula koji je među njima proveo pun mandat!

Protokol tri australske države doživio je slučaj u kojem se generalni konzul diplomatskim notama i pismima oprašta od premijera i guvernera slikovito rečeno preko noći - bez ikakove mogućnosti ostvarenja oproštajnih posjeta! Što u ovom slučaju može biti normalan zaključak australskih vlasti, konzularnog zbora, te hrvatskih iseljenika? Generalni konzul Republike Hrvatske je napravio nekakav iznimno težak prekršaj, pa je stoga povučen na ovaj način. Ako je to bio cilj, onda je svakako postignut. Postignut je pak uz plaćanje ozbiljne cijene - uz narušavanje  mog osobnog ugleda narušen je i ugled Republike Hrvatske. Naime, mnogi od onih koji me poznaju, zaključit će, potpuno ispravno, kako ovakav proceduralni gaf nije moja pogrješka, nego nestručnost i nesposobnost hrvatskog ministarstva vanjskih poslova, odnosno hrvatske države. Koji zaključak proizlazi iz prethodnoga? Da je ovo još jedna potvrda kako je Hrvatska nesposobna za egzistenciju u međunarodnoj zajednici nezavisnih država! Ako je to bio cilj, i on je postignut!  

3. Forma-pravo-logika

Krajem 1993. godine sam se zaposlio u ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. Bilo je to doba stvaranja hrvatske diplomacije i moje zapošljavanje, kao čovjeka koji je proveo dvadeset i tri godine radeći i vodeći, kao diplomirani inženjer i magistar znanosti, izuzetno složene i skupe projekte, koji je bio predsjednik Izvršnog vijeća i predsjednik Kriznog stožera općine Dubrovnik u vrijeme stvaranja hrvatske države i najveće pogibelji za vrijeme jugoslavenske agresije na hrvatski jug, kao čovjeka koji je radeći proputovao puno svijeta i govori nekoliko stranih jezika, bilo je za ministarstvo vanjskih poslova prirodno i dobrodošlo. Uz diplomate preostale iz jugoslavenske diplomacije, koja je, usput budi rečeno, po svijetu progonila svaki oblik izraženog hrvatstva, trebalo je imati i ponekoga, koji za sobom ne vuče nikakove sumnjive tragove. Dakle, moje zaposlenje u ministarstvu vanjskih poslova bilo je logično. 

U ministarstvo vanjskih poslova sa sobom sam donio svoju radnu knjižicu i tamo je ostavio. Kadrovska služba ministarstva vanjskih poslova je tad, meni je rečeno iz proceduralnih razloga, dopisima pokušala ustanoviti je li još postoji tvrtka, koju sam napustio 1990. i iz nje otišao u općinu Dubrovnik za predsjednika Izvršnog vijeća. Ustanovila je kako je ta tvrtka, za vrijeme dok sam se na hrvatskom jugu teško borio za njegov opstanak - privatizirana i prema meni nema nikakovih obveza. Nakon toga sam dobio uvjerenje kako sam stalni zaposlenik ministarstva vanjskih poslova. Kad sam pri odlasku na moju prvu diplomatsku dužnost u Iran dobio rješenje u kojem je pisalo “zaposlen na odredjeno vrijeme”, na moj upit sam dobio ugovor, kako je to rješenje “standardno” i kako ga dobivaju svi koji odlaze na službu u inozemstvo. Kad sam dvije godine kasnije svoje ime uočio na jednom popisu “zaposlenih na određeno vrijeme”, na moju pismenu i usmenu intervenciju dobio sam odgovor kako se radi o pogrješki koja će se svakako ispraviti. Početkom 1999. sam ipak tadašnjem ministru vanjskih poslova napisao pismo u kojem sam ga podsjetio da bih volio svoj status konačno vidjeti formalno svakome jasnim, a na to pismo mi je odgovorio tadašnji tajnik, a potpisao ga je tadašnji šef kadrovske službe. U odgovoru stoji kako ministarstvo vanjskih poslova nema potrebe za zapošljavanjem novih djelatnika. Protumačio sam to, poznajući situaciju, prezauzetošću ministra i tajnika i poznatom nekompetentnošću i kratkovidnošću šefa kadrovske službe i dalje se s tim nisam bavio. Bio sam i ostao uvjeren kako sam se prigodom zapošljavanja u MVP 1993. - zaposlio za stalno.  Postavljao sam si i pitanje: pa tko su ti koji su u MVP zaposleni za stalno? Tko to uopće može odlučivati o zaposlenju na “određeno” ili “neodređeno” vrijeme? A ako već postoji takova podjela, zar nije najlogičnija stvar na svijetu da netko tko je neprekidno zaposlen u MVP od 1993. ima prednost u toj čudnoj igri “neodređeno- određeno” pred osobom koja se zaposlila godinama kasnije.

Prestao sam razmišljati o tome. Nastojao sam i uspijevao raditi braneći dobrobit i ugled zemlje koju predstavljam, u isto vrijeme, bez ikakovih posljedica po svoju dužnost generalnog konzula, nastojeći se oporaviti od teške nesreće u kojoj sam ostao 60 postotni invalid.

Epilog: Mudre glave u MVP uhvatile su se za razvidnu pogrješku koja je (ne)namjerno napravljena još 1993. godine i pripremile su rješenje kojim sam “izbačen na ulicu” po načelu “odmah”. Kakova logika da sam zaposlen u ministarstvu vanjskih poslova neprekidno od 1993. godine!? Kakovi otkazni rokovi, kakovi počeci, kakove otpremnine, kakove najave, kakova pisma objašnjenja, kakovi razgovori, kakova razmišljanja o gubitku kvalificiranog djelatnika, i to baš u isto vrijeme kad se u MVP zapošljavaju novi i u diplomaciji neiskusni ljudi, kako mladi tako i pedesetgodišnjaci!? Aktualno vodstvo ministarstva vanjskih poslova je brzo i ekspeditivno u donošenju pogrješne odluke ili, točnije rečeno, izbacivanju na ulicu čovjeka koji je kvalificiran, domoljuban i koji je svoj posao obavljao za svaku pohvalu i bez ikakovih sumnji ili afera. Ako je to bio cilj, onda je on svakako postignut.

4. Rad

Za vrijeme svog rada u diplomatsko konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske predstavljao sam Hrvatsku na maksimalno dostojanstven i primjeren način, bez ikakove primjedbe, bilo od strane ministarstva, bilo od strane vlasti država primateljica, bilo od strane hrvatskih iseljenika. Uspostavljao sam i uspostavio izuzetno dobre odnose s mojim kolegama. U konzularnom zboru Victorije obnašao sam godinu dana, uz izuzetan respekt, prestižnu ulogu doajena. Vodeći računa o hrvatskim poreznim obveznicima, diplomatsko konzularne misije kojima sam bio na čelu vodio sam krajnje racionalno. Na primjer u generalnom konzulatu republike Hrvatske u Melbourneu uspio sam s polovicom djelatnika u usporedbi s vremenom prije mog dolaska organizirati obavljanje  povećanoga opsega posla. Unatoč povećanju cijena troškovi su drastično smanjeni. Na primjer troškovi reprezentacije su bili praktički zanemarivi, a troškovi telekomunikacija (zbog racionalne uporabe i davanja prednosti dalekopisu u odnosu na brzoglas) također su na samom dnu usporedne ljestvice u odnosu na druge DKP-e, premda se radi o predstavništvu izuzetno udaljenom od Hrvatske.

Organizirao sam uspješne političke, znanstvene, gospodarske, kulturne i druge nastupe i prezentacije Republike Hrvatske, ali sve uz nalaženje odgovarajućih sponzora bez ikakovog financijskog opterećenja Republike Hrvatske odnosno hrvatskih poreznih obveznika. Na primjer, domjenci za Dan državnosti, premda organizirani na izuzetno visokoj razini, nastupi Hrvatske na prestižnom Melbournškomu turističkom sajmu, nastupi visokih hrvatskih poslanstva i t. d. organizirani su bez utroška i jedne kune iz našeg državnog proračuna. Diplomatsko konzularna predstavništva kojima sam bio na čelu bili su dostojanstveno mjesto reda i rada i štednje.

Odbacivanjem čovjeka koji je dugim godinama svog djelovanja pokazao i dokazao izuzetnu sposobnost dostojnog i racionalnog predstavljanja svoje zemlje odbacuje se i svojevrstan standard pogodan za uspostavljanje usporedbi u cilju racionalizacije i poboljšanja poslovanja. Ako je to bio cilj, onda je on svakako postignut.

5. Etika

Na kraju, ali za moralne ljude ne manje bitno, nekoliko misli i o etičkom aspektu ovog načina opoziva. Ministarstvo vanjskih poslova na krajnje netaktičan i arogantan način daje trenutni otkaz svom djelatniku, koji je u tom ministarstvu proveo ne devet dana ili devet mjeseci nego skoro devet godina, koji je kao visoko obrazovani stručnjak, iza kojega su ostali izuzetno uspješni projekti, te politički i diplomatski rezultati, neprestano zaposlen ne tri tjedna, ne tri mjeseca, ne tri godine nego više od trideset godina, koji će uskoro navršiti pedeset i pet godina starosti, koji je dragovoljac u obrani domovine od agresije, te koji je šezdeset postotni invalid. 

Gdje je tu razmišljanje u humanosti, ljudskim pravima. Ljudska prava, o kojima je u Saboru baš ovih dana opet izrečeno toliko riječi, možda se po nekim razmišljanjima odnose samo na one koji su protivnici Hrvatske ili je ne vole. Za mene, i meni slične, kojemu je stvaranje samostalne Hrvatske bilo ostvarenje životnog sna, valjda je punina zadovoljstva dovoljna, pa mogu živjeti od tog zadovoljstva. Treba se pobrinuti za one kojima je stvaranje Hrvatske nanijelo duševnu bol. Jednima ostvarenje sna, a drugima kompenzacija za emocionalni gubitak. 

Ako je opisanim načinom mog opoziva i iskazanom totalnom nebrigom za moju sudbinu bio cilj teško me uvrijediti i povrijediti, te mi ugroziti egzistenciju u posljednjoj četvrtini radnog vijeka, onda je taj cilj svakako postignut.

mr. sci. Željko Šikić

      dipl. ing.