Napisao o Zecu za Slobodnu Dalmaciju

Željko Šikić, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik u vremenu od 1990. do 1993., te predsjednik Kriznog stožera općine Dubrovnik u doba agresije na Dubrovnik:

“Kako su stvari krenule, ne bi trebalo biti iznenadjenje, kad bi Milan Zec uskoro bio predložen za počastnog gosta na otvaranju Dubrovačkog ljetnog festivala, koji se odnedavno ionako, njemu bliže,  naziva Igre! Možda bude predložen i za nagradu Grada Dubrovnika ili Dubrovačko Neretvanske županije?

U cieloj toj ludoj priči ipak ima ozbiljne sustavnosti.  O dogadjajima za vrieme Jugo-komunističko-srbo-crnogorske agresije na Dubrovnik ionako govore i pišu, odnosno svjedoče mnogi koji su u to doba bili daleko od Dubrovnika, ili su pak u Dubrovniku imali marginalne uloge.

Kao predsjednik Kriznog stožera susreo sam se s Milanom Zecom na Prevlaci neposredno prije početka agresije, te desetak dana po početku agresije na rubu uzletišta u Ćilipima. U sjećanju mi je ostao kao tvrdokoran protivnik Hrvatske. Njegova JNA je razarala dubrovačko područje od Konavala do Dubrovačkog primorja i Pelješca. Medju onima koji su slali na nas ubojite projektile, razarali, pljačkali, palili i ubijali naše ljude zauzimao je nesporno visoki položaj.

Ako Haškom sudu stotine poginulih, tisuće ranjenih i milijarde američkih dolara šteta koje je pretrpilo dubrovačko područje nisu dovoljni dokazi, možda bi trebali pitati preživjele svjedoke i pri tom odabrati bar neke od onih koji su bili ovdje.

Mi bismo pak, uz razmišljanje o oporavku turizma, mogli konačno preko medjunarodne zajednice izpostaviti pravi račun agresoru. Ako postoji pravda, brojno društvo kojemu pripada Milan Zec bi se trebalo podijeliti na one koji bi ležali u zatvoru i one koji bi, zbog ograničenih zatvorskih kapaciteta, trebali raditi kako bi nam mogli nadoknaditi ono što su opljačkali i razorili. Takova naplata duga bi nam trebala donijeti prihode višestruko veće od prihoda od turizma. Medjutim čak i u tom slučaju, koji je s obzirom na situaciju, duboko u području utopijskih razmišljanja, dobili bismo natrag samo materijal. Na žalost životi naših ljudi su nepovratno izgubljeni, invalidnosti su trajne, a vrieme provedeno u patnji ni s čim se ne može nadoknaditi.”