mr. sc. Željko Šikić
Bana Josipa
Jelačića 69
Dubrovnik
Dubrovnik
18. srpnja 2002.
Republika
Hrvatska
Ministarstvo
obrane
Ured za
obranu
Dubrovnik
Predmet:
Priznanje statusa branitelja
Štovani
Agresija na
Hrvatsku, poglavito na jug Hrvatske postaje vremenski sve dalja. Vremenska
prašina postupno prekriva i krupne dogodjaje i sitne detalje iz tog
najznačajnijeg razdoblja u novijoj hrvatskoj poviesti. Kao istaknuti sudionik
obrane hrvatskog juga nisam dugo vremena uopće razmišljao o potrebi pokazivanja
i dokazivanja svoje uloge. Pretpostavio sam da je moja funkcija bila toliko
široko poznata.
Riječ
branitelj je ušla u uporabu tijekom naše obrambene borbe i prihvatio sam je kao
još jedan opisni simbol našeg nastojanja ostvarenja svete nam slobode. Kad god
se ta riječ spominjala osjećao sam posebni ponos držeći se dijelom
dragovoljačko braniteljskog tijela koje je pobjednički obranilo svoju domovinu.
Medjutim
nakon nekog vremena sam primjetio da je riječ dobila formalno statusni značaj.
I odjednom sam pri spominjanju riječi branitelj uz ponos počeo osjećati i
izvjesnu nelagodu. Naime istina je da sam i dragovoljac i branitelj. Istina je
da to mnogi mnogi mnogi znaju. Medjutim s vremenom bi mi se moglo dogoditi da me
netko neupućen, saznavši kako nemam formalnu potvrdu, počne zapitkivati gdje
sam bio i što sam radio za vrieme agresije na Hrvatsku . Moji unuci bi se u
usporedbi s unucima onih, koji imaju utvrdjen status branitelja mogli i
zastidjeti. Zbog navedenog sam ipak odlučio ovim putem za sebe zatražiti
formalno priznanje statusa branitelja.
Formalno
takodjer navodim samo nekoliko kronološkim redom poredanih razloga i detalja,
jer bi dulje elaboriranje zahtjevalo veliki prostor.
1. Nakon prvih višestranačkih izbora
izabran sam za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik.
Predmjevajući značaj priprema za obranu, za sekretara sekretara za Narodnu
obranu doveo sam tad svog prijatelja pomorca, gospodina Miljenka Bratoša (koji
je, mislim, jedini u domovinskom ratu poginuli sekretar za narodnu obranu u
Hrvatskoj), uzprkos izuzetnim preprekama koje je tom imenovanju postavila JNA.
2. Mojom
idejom, inicijativom i organizacijom spriječeno je prelijevanje “dogadjanja naroda” na područje općine
Dubrovnik u jesen 1990. kod posvećenja pravoslavne crkve i u proljeće 1991.
prigodom osnivanja dubrovačkog ogranka SDS-a.
3. Zajedno s gospodinom Bratošem još od
1990. sam organizirao dragovoljačke skupine mladih ljudi, kako one bez oružja,
tako i s oružjem. Dio naoružanja smo nas dvojica na vlastitu odgovornost i u
potpunoj tajnosti uzeli iz skladišta sekretarijata i dijelili na terenu. Na
najavu dolaska inšpekcije sastavljene od JNA i predstavnika Ministarstva obrane
iz Zagreba, oružje bismo na brzinu prikupili i nakon odlaska inšpekcije ga
ponovno razpodjeljivali.
Od početka travnja 1991. izražavao sam i usmeno i pismeno svoje nezadovoljstvo vodjenjem teritorijalne obrane u Dubrovniku, o čemu zasigurno postoje zapisi u pismohranama.
5. Od dijela dragovoljaca sam zajedno s pokojnim Bratošem, u dvorcu Rašica,
kojeg sam pronašao kao tad najpogodnije mjesto, u svibnju 1991. u Dubrovniku osnovao prvu postrojbu Zbora
Narodne Garde. Nakon toga sam uz veliki osobni napor uspio iz Zagreba dovesti i
skupinu profesionalaca, da bi početkom lipnja 1991. u dvorcu Rašica u tajnosti
dobio prvi prijavak zapovjednika postrojenog Zbora narodne garde i održao
vojnicima prigodni govor.
6. Početkom ljeta 1991. imenovan sam za
člana Kriznog stožera općine Dubrovnik. Zbog nezadovoljstva dinamikom priprema
za obranu spomenutog kriznog stožera u kolovozu 1991. sam tadašnjem hrvatskom
ministru obrane poslao, uz pismeno obrazloženje, ostavku na članstvo u Kriznom
stožeru, te nastavio raditi na pripremama samostalno.
7. Nisam dobio odgovor na svoju ostavku,
ali je krizni stožer rasformiran, a ja sam imenovan predsjednikom novog kriznog
stožera općine Dubrovnik (Odluka Predsjednika Republike Hrvatske broj 929/91 od
27. kolovoza 1991., rješenje Izvršnog vijeća SO Dubrovnik od 9. rujna 1991.).
Od tad sam mogao s manje prepreka raditi na pripremama za obranu. Organizirao
sam Krizne stožere po mjesnim zajednicama, kojima sam priključio već od ranije
postojeće naoružane dragovoljačke skupine, sinkronizirao vezu s MUP-om i
ZNG-om, organizirao Civilnu zaštitu, pripremu skloništa, nabavu namirnica,
punjenje gustijerni i vodosprema, nabavu satelitske telekomunikacije itd. Od
jutra do uvečer radio sam tad kao Predsjednik Izvršnog vijeća, a od večeri do
jutra vrieme provodio na terenu ili u prostoru Centra za obavješćivanje, u
kojemu sam organizirao sjedište Kriznog stožera uz 24 satno dežurstvo.
Zapovjedio sam i prvi probni noćni alarm za pučanstvo, i na taj način
identificirao propuste u sustavu civilne zaštite.
8. Organizirao sam vadjenje eksploziva
zaostalog iz drugog svjetskog rata na morskom dnu, proizvodnju oružja u lokalnoj tvornici
(izumitelj ručne bombe je poginuo testirajući svoj izum), te preuredjenje zaplijenjenog švercerskoga brzoplova u prvi naoružani brod.
9. Osobno sam u Dubrovnik dovukao prvi top
uz dvije teške strojnice, te uložio golem napor u traženje i nalaženje
naoružanja za općinu Dubrovnik.
10. Na samom početku napada na Dubrovnik iz
zrakoplova je raketiran prostor Kriznog stožera (bio je to po mojim
informacijama jedini napad takve vrste uz rušenje telekomunikacijskog tornja na
Srdju), medjutim sam srećom sjedište Kriznog stožera dan ranije premjestio na
drugu lokaciju.
11. Pred početak i za vrieme napada obilazio
sam obrambene crte od Debelog brijega do Srdja Čepikuća, noću osobno prenosio
oružje.
12. Uspostavio sam i osobno odlazio na
najopasnije pregovore sa zapovjedništvom JNA.
13. Sakupljao sam dragovoljce za odlazak na
napuštenu Bosanku, nakon što mi je zapovjednik obrane najavio odlazak iz
Dubrovnika.
14. Za pojasom mi je od jeseni 1990.
uvijek bio samokres zadužen u Sekretarijatu za narodnu obranu. Taj sam samokres
nakon završetka mog mandata 1993. vratio u Ured za obranu, pa ovom prigodom
molim za njegov otkup, kako bih ga pohranio kao dragocjenu uspomenu. (Jedno
vrieme nosio sam i kalašnjikov zaplijenjen u našoj akciji na Pelješcu, ali sam
ga zatim dao našim vojnicima.)
15. Za cielo vrieme nisam proveo ni trenutka
u bilo kakvom pravom skloništu. Pješice i u automobilu kretao sam se na
otvorenom i u fazama najžešćeg granatiranja.
16. Kroz cielo vrieme organizirao sam civilni
dio života u Dubrovniku, osigurao vještim manevrom dovoljno vode, razporedio
zalihe hrane, držao sve vitalne funkcije aktivnima.
17. Prolazio sam u svom radu kroz neopisivo
teške i pogibeljne situacije. Samo nekoliko jednostavnijih primjera. U dva
navrata uspio sam izaći iz automobila neposredno prije nego su pogodjeni i uništeni.
Kuća u kojoj se nalazi moj stan više puta je granatirana, pa su u njoj smrtno
stradala tri moja susjeda. Krhotine minobacačkih granata su oštetile moj ured
predsjednika Izvršnog vijeća.
18. Predsjednikom Kriznog stožera Skupštine
općine Dubrovnik, u kojemu su na na primjer članovi bili sekretar za narodnu
obranu pokojni Miljenko Bratoš,, tad potpukovnik, kasnije general Nojko
Marinović, predsjednik Skupštine općine Pero Poljanić itd., bio sam od dana
imenovanja pa sve do službenog prestanka djelovanja kriznih stožera u
Hrvatskoj.
19. Na obrambenim poslovima sam tri godine
radio u svojstvu predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik, prije
agresije na dubrovačku općinu, od lipnja
1990. do rujna 1991. uz maksimalno moguću tajnost, a nakon agresije pa sve do
prestanka mandata u travnju 1993. javno.
Duboko
vjerujem da je ovaj mali podsjetnik dovoljan za reguliranje statusa branitelja.
Inače teško mi pada i sama potreba ovakovoga opisivanja. Pismeni dokazi o cjelokupnoj mojoj aktivnosti, postoje u
pismohranama općine Dubrovnik, Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva obrane
Republike Hrvatske itd. Radi se o stotinama dokumenata. O
vjerodostojnosti iznesenog mogu svjedočiti stotine i tisuće ljudi. S
golemim zakašnjenjem tek 1999. sam dobio Spomenicu domovinskog rata. Netko se
sam sjetio. Možda me se netko mogao sjetiti i glede statusa branitelja. Budući
da nije, sjetio sam se sam. Treba se sjetiti da sjećanja ne bi izblijedila.
Treba i zapisati.
Srdačno Vas
pozdravljam
Sa štovanjem
mr. sc.
Željko Šikić
Napomena: 3.
svibnja 2000. predao sam sličnu zamolbu u upravu za obranu, ali na nju do danas
nisam primio nikakav odgovor
preslik:
Uprava za obranu Županije Dubrovačko Neretvanske
Primjedbe
Objavi komentar