Nojko Marinović
Bokeljska 33
Dubrovnik
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske
Uprava za obranu, Dubrovnik
Ured za obranu, Dubrovnik
Predmet: Svjedočenje o dragovoljcu i branitelju
Štovani
Ostao sam zgrožen saznanjem da gospodinu Željku Šikiću do sad nije priznat status branitelja i dragovoljca domovinskog rata, te kako uopće mora u tom smislu pisati zamolbe. Zbog toga Vam pišem ovo pismo.
Izjavljujem kako je gospodin mr. sci. Željko Šikić kao dragovoljac domovinskog rata i kao branitelj za cijelo vrijeme svog predsjedanja Kriznim stožerom Skupštine Općine Dubrovnik i Izvršnim vijećem skupštine općine Dubrovnik u razdoblju 1990. do 1993. godine, u obrani domovine pokazao izuzetnu hrabrost, požrtvovnost i umijeće.
Ponosan sam što sam bio član Kriznog stožera kojim je za vrijeme agresije na hrvatski jug predsjedao gospodin Šikić. U obrani domovine je tad bio uložio cjelokupnu svoju snagu. Organizirao je zajedno s pokojnim Miljenkom Bratošem prve dragovoljačke postrojbe, pa ga se zasigurno može držati prvim dragovoljcem na tom području. Osnovao je u Dubrovniku prvu postrojbu Zbora narodne garde, osobno je u Dubrovnik dopremao naoružanje (na primjer sjećam se svog oduševljenja kad je baš on u Dubrovnik dovukao prvi top), okupljao je dragovoljce i obilazio prve crte obrane za vrijeme najžešće agresije. Kao predsjednik Kriznog stožera bio je najeksponiraniji čovjek u općini Dubrovnik, te je takav osobno odlazio pregovarati s agresorom u izuzetno opasnim uvjetima, ili je pak s agresorom razmjenjivao pismene prijedloge preko pregovarača koje je odabrao. Osobno sam u nekoliko navrata s njim sudjelovao u sastavljanju tih naših pismenih stavova čiji je potpisnik bio gospodin Šikić. Svi odgovori agresorske vojske i svi ultimatumi bili su adresirani na njegovo ime.
Posebice me dojmila činjenica što ni u jednom trenutku nije pokazao niti trun malodušnosti, niti popuštanja. Bio je uistinu spreman poginuti na braniku domovine.
Želio bih ovim dopisom doprinijeti ispravljanju nepravde prema tom čovjeku, koji za svoje zasluge u obrani domovine nikad nije ništa niti tražio niti dobio. Priznanje statusa branitelja i dragovoljca domovinskog rata je minimum onoga što on zaslužuje, pa držim da mu se taj status treba žurno priznati. I samo odugovlačenje u postupku priznavanja bilo bi ponižavajuće i daljnje teško iskrivljavanje hrvatske ratne povijesti.
Na kraju jedno razmišljanje koje najbolje ocrtava paradoks cijele situacije. Ne sjećam se da sam ikad trebao pisati zamolbu kako bi mi se priznao status branitelja. To se samo po sebi podrazumijevalo. Nisu mi bili nužni nikakvi svjedoci, jer ja sam bio na samom čelu obrane Dubrovnika. Na gospodina Željka Šikića se zasigurno morao primijeniti isti ovakav kriterij. U obranu ovog dijela Hrvatske stupio je puno prije ustroja službenih obrambenih snaga Republike Hrvatske, puno prije uspostavljanja službenih evidencija, u maksimalnoj tajnosti i s golemi osobnim rizikom. Da sam ja za reguliranje svog statusa branitelja trebao nečiju potvrdu odnosno svjedočenje, kao najmjerodavniju osobu bih zasigurno odabrao upravo gospodina Željka Šikića. Siguran sam da bi on na moju zamolbu takve vrste odgovorio pozitivno i časno, kao što je časno obavio svoju iznimno tešku ulogu u obrani domovine.
Dubrovnik 5. rujna 2002.
Nojko Marinović
General bojnik u mirovini
Primjedbe
Objavi komentar