Žalba na rješenje

 

mr. sc. Željko Šikić

Bana Josipa Jelačića 69

Dubrovnik

Dubrovnik 16. listopada 2002.

Republika Hrvatska

Ministarstvo obrane

Zagreb

Stančićeva 6

Predmet: Žalba na rješenje klasa UP/Io-034-04/02-01/05, broj 512M2-17703/01-02-6 od

               11. listopada 2002.

Štovani

16. listopada 2002. sam od strane Uprave za obranu Dubrovnik dobio rješenje kojim se odbija moj zahtjev za priznanje statusa branitelja. Rješenje sam primio kao tešku osobnu uvredu. Radi se naime o krajnje licemjernom birokratskom tumačenju zakonskih definicija i nevjerojatnom nemaru o dostojanstvu moje osobe te o stvarnim činjenicama.Daljnja potreba cielog ovog dokazivanja duboko mi vriedja svete uspomene na životno razdoblje, kad sam bio iz trenutka u trenutak okružen patnjom, pogibelji, razaranjima, mrtvima i ranjenima, kad sam morao donositi i donosio odluke, koje su značile opstanak tisuća ljudi. To oni koji nemaju takova izkustva, nemaju nikakovu mogućnost za shvatiti. Dok ovo pišem, grči mi se utroba. Zar je to teško vrieme doista nužno dokazivati onima koji ga razvidno ne razumiju, jer ga nisu doživjeli, a sad uz pomoć paragrafa zakona nastoje samo odštrikati jedan predmet i staviti ga rješenog u pismohranu.

Najveći dio obrazloženja odnosi se na nepostojanje mog imena u evidenciji 630 pješaćke brigade, koja je pravni sljednik 163 brigade, pa za neupućenog čitatelja rješenja može izgledati kao da sam se ja pozivao na svoju pripadnost spomenutoj postrojbi.  U svom zahtjevu nigdje nisam napisao da sam bio pripadnik niti te niti bilo kakove postrojbe.To po svojoj dužnosti jednostavno nisam mogao biti! Bio sam predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine Općine Dubrovnik i predsjednik Kriznog stožera skupštine općine Dubrovnik i te moje dužnosti su izključivale bilo kakovu mogućnost mog pripadanja vojsci, policiji ili sl. Medjutim ja sam bio na samom čelu obrane. To je nesporna činjenica. Je li tadašnji ili bilo koji ministar obrane mogao biti članom neke vojne ili policijske postrojbe? Nije, jer je on jednostavno po svom položaju iznad njih! Je li načelnik Glavnog stožera bio u isto vrijueme član neke postrojbe. Ne vjerujem. On je jednostavno bio iznad svih postrojbi. Za općinu Dubrovnik to je bio slučaj sa mnom. Na nekim drugim mjestima u Hrvatskoj je ljudima koji su zauzimali položaje slične mome to je odmah bilo i priznato čak dodjelom visokih vojnih činova. Znam čovjeka u kontinentalnom dijelu Hrvatske, koji je zauzimao isti položaj kao i ja i čija je općina objektivno bila u bitrno povoljnijem položaju od općine Dubrovnik, kojemu je dodjeljen čin generala. U Zagrebu su vojne činove sve do čina pukovnika dobivale i tajnice u ministarstvima!

Moj dragi i nezaboravni prijatelj i najbliži suradnik, sekretar za narodnu obranu Miljenko Bratoš, poginuo je u obrani domovine (vjerujem da je on jedini općinski dužnosnik tog ranga, koji je u Hrvatskoj poginuo u ratu, što samo po sebi govori o težini situacije u kojoj se Dubrovnik nalazio) . Kao sekretar za narodnu obranu bio je članom Izvršnog vijeća i Kriznog stožera, a nije pripadao niti jednoj postrojbi jer po svojoj dužnosti nije ni mogao pripadati. Znači li to da ga se ne bi trebalo držati poginulim braniteljem? Doista je tragično što Vam moram postavljati ovakovo pitanje. Po istom ovom primjeru, znači li sve ovo da moja djeca, da sam poginuo u jednoj od mnogobrojnih pogibeljnih situacija kroz koje sam prošao, danas ne bi bila djeca poginulog branitelja? Ili zar sam doista samo pogibijom trebao dokazati svoju ulogu u obrani domovine? Primjer od pet stotina tisuća živih branitelja govori suprotno, odnosno da svi branitelji nisu poginuli.

Obrazloženja rješenja nadalje sadrži citiranje nekih članaka Zakona o pravima branitelja. Branitelj je po definiciji Zakona osoba koja je  “sudjelovala u obrani suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti, i pružala izravni oružani otpor agresoru, te djelovala u izravnoj vezi s tim otporom na bojišnici”. Iz mog zahtjeva je svakomu logičnom čovjeku potpuno jasno da se moje djelovanje u obrani Hrvatske u potpunosti uklapa u spomenutu definiciju i to s najvećom mogućom težinom! Medjutim u Rješenju je ovaj citat naveden, kao argument za odbacivanje mog zahtjeva!  Slijedi krnje prepričavanje mog zahtjeva i pisma generala Marinovića, da bi zatim, bez ikakove argumentacije ili analize, uslijedio zaključak kako je moj zahtjev  neosnovan. Dakle svi navodi u mom zahtjevu, te prosvjedno pismo generala Marinovića nemaju nikakovu težinu. Više bi vriedio zapis u nekoj birokratskoj evidenciji, nego pismene izjave dvojice čelnih ljudi u obrani Dubrovnika! Gospodo, kako su stvorene te evidencije? Kako se uopće evidencije stvaraju? Pa na način da se u njih nešto unese. Ako su evidencije nepotpune treba ih upotpuniti! Izvolite dakle unijeti u svoje evidencije činjenice koje pismeno iznose čelni ljudi obrane Dubrovnika u vrieme kad je Dubrovnik bio napadnut, te na taj način izpraviti propust. Ako se moja osoba i moje djelovanje ne uklapa u standardne evidencije, izvolite otvoriti neku dodatnu, posebnu. Moje djelovanje je doista i bilo jedinstveno. Istina Vas obvezuje na evidenciju stvarnih činjenica.

U Dubrovniku živi 7000 (slovima sedam  tisuća) osoba koje imaju status branitelja, a u Hrvatskoj ih je pola milijuna. Nevjerojatno je da takav status nemam ja, koji sam u najtežim trenutcima branio Dubrovnik tek s nekoliko desetaka hrabrih ljudi. Gdje su tad bile spomenute tisuće, koje se sad diče statusom branitelja?

Pišući ovaj svoj ogorčeni prosvjed protiv birokratske samovolje i kratkovidnosti kroz glavu mi prolazi jedna ratna noćna vožnja na sastanak s Nojkom Marinovićem. Eksplozije granata su odjekivale svuda oko nas. U svakom trenutku nas je jedna od njih mogla pogoditi. Moj vozač (u stvari to je bio vozač generala Marinovića) nosio je odoru i na glavi je imao kacigu. Ja sam bio u civilnom odjelu i gologlav. Znači li to da sam tad bio u manjoj opasnosti od vojnika s kacigom? Sudeći po ovom birokratskom rješenju odgovor je potvrdan!

Još nešto. Nepriznavanje statusa branitelja meni, još je jedan težak dokaz nerazumjevanja užasno teške situacije u kojoj se dubrovačko područje tad nalazilo. Više od šest mjeseci moj ured se nalazio na puškomet od položaja neprijatelja. Civili u Dubrovniku su se praktički nalazili na samim crtama obrane. Naravno većina njih je tad većinu svog vremena provodila duboko u skloništima, pa je njihova izloženost granatama i snajperskim metcima bila samo u vremenu kad su odlazili po vodu ili hranu. Po vodu i hranu su, izlažući se dodatnoj pogibelji odlazila i moja tad maloljetna djeca (tata tad nije imao za njih vremena i nije dolazio kući), jer sam obitelj, zbog osjećaja dužnosti, zadržao u Dubrovniku, kako njihovim sklanjanjem na sigurno ne bih dao negativni primjer. (Tako nisu razmišljali neki drugi dubrovački dužnosnici, koji su sklonili svoje obitelji i svoje punoljetne sinove, a za njima zatim pošli i oni “objašnjavati što se dogadja u Dubrovniku”, da bi nakon rata bili obasuti visokim priznanjima, odličjima i dužnostima).

Birokratskom mozgu ništa ne znači činjenica o tome da sam u obranu svoje domovine stupio još 1990. Tko je normalan u to doba mogao govoriti o obrani? Ljudima su na umu bili festivali, turizam, obljetnice, proslave, kafići. Koga je briga što je tamo neki Šikić još duboko 1990. spoznao da nama Hrvatima prijeti velika opasnost i za nju se počeo pripremati riskirajući pri tom uzapćenje i likvidaciju. 1990. po birokratskoj definiciji nije bilo ratna godina, pa u njoj nije bilo opasnosti. Balvani u okolici Knina su valjda bili dekor nekog natjecanja drvosjeća. Oni koji su ih primjetili kao opasnost i suprostavili im se, valjda su imali halucinacije. Birokratskom mozgu ništa ne znači što sam od početka agresije na Dubrovnik, pa sve do povlačenja neprijatelja, bio bezbroj puta izložen izravnoj životnoj opasnosti, što su mi stradali uredi, dom, samovozi, što su mi metci fijukali pored glave, što sam pravim čudom izbjegao smrt od neprijateljskih granata. Da sam, poput mnogih drugih, u to doba pobjegao iz grada kojemu sam bio na čelu, mogao bih iz sigurnosti Zagreba na HRT-u komentirati pad Dubrovnika, te pri tom sticao popularnost i odličja. Jer u tom slučaju Dubrovnik vrlo vjerojatno ne bi ostao u Hrvatskim rukama. Bili se kasnije vratio političkim putem, veliko je pitanje. Dakle, tada sam mogao  s obitelji otići daleko od pogibelji, i mogao sam u Hrvatskoj (bez Dubrovnika) zauzeti visoki položaj uz image junaka. Tom imageu sam mogao dodati i image uspješnog poslovnog čovjeka uzevši svoj dio u razpodjeli hrvatskog bogatstva snalažljivima i podobnima. Sve lijepo po zakonu. Kao uspješnom poslovnom čovjek, čije je bogatstvo zasnovano na “jednoj kuni”, te junaku s mnoštvom odličja i činova, danas bih moje izjave bile uzimane s adekvatnom ozbiljnošću. Tko pak može ozbiljno shvaćati siromašnog “Šikića”, koji se kroz puste godine nije za sebe i svoju obitelj materijalno pobrinuo i nije u medijima isticao nikakove svoje zasluge, kojega ne pozivaju ( a on se ne gura) na obljetnice i proslave dogadjaja, kojima je on bio glavni ili istaknuti sudionik?! Čovjek vjerojatno boluje od PTSP-a. Treba ga se kloniti. (Ovo o PTSP-u je možda i istina, medjutim nisam i ne želim o tome razgovarati s liječnicima)

Moj odlazak iz Dubrovnika ne bi tad bio samo jedan od mnogih odlazaka. Bio bi to odlazak čelnog čovjeka,  o kojemu su neprijateljski mediji pisali članke i emitirale ciele emisije, koji je u neprijateljskim očima doslovce bio simbolom hrvatskog otpora. ( U najtežim trenutcima u kojima se Dubrovnik nalazio od JNA je na primjer stigla Dubrovnik radiju poruka za dubrovačkoo pučanstvo u kojoj se pučanstvo poziva da se konačno riješi “raznih Šikića” i prihvati dolazak JNA bez daljnjeg otpora. Na mene je na taj način bila i u Dubrovniku razpisana svojevrsna ucjena, koja je čak pala i na nešto plodna tla, te sam svojom spretnošću i srećom uspio izbjeći i atentate. O tome dosta zna general Marinović).

Za vrieme najtežih trenutaka u suvremenoj poviesti hrvatskog Dubrovnika nisam kalkulirao,  nego sam se izložio golemoj pogibelji. Za učinjeno nisam niti očekivao niti tražio, niti dobio priznanja. Ni danas ne bih ništa tražio da nisam spoznao kako se u Hrvastkoj ljudi djele na branitelje i one koji to nisu. Toliko skroman jednostavno ne mogu biti. Jednostavno ne mogu dopustiti činjenicu da je u Dubrovniku čak sedam tisuća ljudi, a u Hrvatskoj njih pola milijuna, dalo u obrani Hrvatske za cieli jedan status veći doprinos obrani Hrvatske od mene. To je jednostavno teški zločin prema istini. On se sad, nakon ovakovog rješenja više ne može nikad u potpunosti izpraviti, ali se ipak može, priznanjem statusa branitelja - barem ublažiti.

Sa štovanjem

mr. sc. Željko Šikić           

privitak: - moj zahtjev

               - pismo generala Marinovića

               - rješenje o odbijanju mog zahtjeva

predano: na protokol Uprave za obranu Dubrovnik