Srieda, 27. studenoga 2002.
POLJANIC: POHODE NA DUBROVNIK TREBA OPROSTITI, ALI NE ZABORAVITI
Hrvatski konzul u Crnoj Gori Petar Poljanić izjavio je u neovisnoj podgoričkoj TV Montena kako bi bilo ljudski i pošteno oprostiti pohode na Dubrovnik i Konavle. ´Bilo bi neljudski i nepošteno zaboraviti pohode na Dubrovnik i Konavle, ali bi bilo ljudski i pošteno oprostiti´, rekao je.
1. Poljanić, koji je u to vrijeme bio gradonačelnik Dubrovnika, ocijenio je kako se ´odnosi Hrvatske i Crne Gore približavaju razini na kojoj su bili prije ratnih sukoba na području Dubrovnika i Konovala, početkom prošlog desetljeća´.
´Rat je bio posljedica određene politike, ali kao što se to dogodilo tada, tako sada politika može pomoći da se sve vrati nekadašnjem stupnju odnosa Hrvatske i Crne Gore´, kazao je Poljanić.
(hina & dubrovnikportal.com)
________________________
Povodom izjave generalnog konzula Republike Hrvatske u Kotoru Pera Poljanića za crnogorski TV Montena, prenesene u hrvatske medije po HINI, obratili smo se za komentar mr. sci Željku Šikiću. Izbor našeg sudionika doista nije slučajan. Gospodin Šikić je u vremenu od izbora 1990. do prestanka postojanja općine Dubrovnik 1993. bio predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik, a u najteže ratno vrijeme i predsjednik Kriznog stožera općine Dubrovnik. Pero Poljanić je u to vrijeme bio predsjednik skupštine općine Dubrovnik. Zanimalo nas je dakle, koliko su danas, glede osjetljivog pitanja odnosa sa Crnom Gorom sukladna mišljenja nekadašnjih prvih ljudi u Općini.
Gospodine Šikiću kako biste komentirali izjavu svog nekadašnjeg kolege Pera Poljanića?
Pročitao sam izjavu gospodina Poljanića, onakovu kakovu ju je prenijela HINA. Naglašavam ovo stoga što ću dakle komentirati ono što sam pročitao da je Pero Poljanić rekao, budući da njegovu izjavu nisam čuo u originalu. Uvijek se može dogoditi, da je njegova izjava prenesena izvučena iz nekog drugog konteksta ili je pak u prijenosu napravljena pogriješka.
Pretpostavimo da je HINA Poljanićevu izjavu prenijela u potpunosti točno?
Naravno, od te pretpostavke moramo poći, inače ne bi uopće bilo smisla razgovarati. Slijedeće, što je u ovakovim slučajevima dobro naglasiti je: Pero Poljanić ima pravo na svoje mišljenje i ima pravo svoje mišljenje javno iznositi. U samom tom činu, dakle ima moje potpuno razumjevanje. Druga je pak stvar sa sadržajem onoga što je rekao. No vratimo se Vašemu pitanju. Vijest koju sam pročitao je kratka, ali svaka rečenica, pa i neke riječi zaslužuju analizu. Moj nekadašnji kolega kaže kako bi ljudski i pošteno bilo oprostiti. Ne navodi pak eksplicitno tko bi to komu trebao oprostiti. Implicitno mi ovdje podrazumjevamo da bi se trebalo raditi o oprostu nas Hrvata Crnogorcima, ali je moguće i da netko u Crnoj Gori pomisli obrnuto. U istoj rečenici je strašna jugo-komunističko-srbo-crnogorska agresija zamjenjena riječju “pohodi”. Ta riječ bez pridjeva “vojni”, “agresorski”, “napadački”, ”osvajački” ili slično može zvučati sasvim benigno. A svi znamo koliko je “dobročudan” bio taj njihov pohod. U nastavku iste rečenice skraćeno je i teritorijalno područje na kojem su se vojnici JNA i civili iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine iživljavali, ubijali, pljačkali i palili. Spominju se Dubrovnik i Konavle. Ako, po samim Poljanićevim riječima ne treba zaboraviti, onda dakle treba jasno reći kako su tad opljačkana i popaljena i Župa dubrovačka i skoro cijelo Dubrovačko primorje, a uže područje grada Dubrovnika, te Ston, pa i otoci su pretrpjeli teška granatiranja. Izjava djeluje na način da se u njoj sve željelo nekako minimizirati, da ne kažem relativizirati.
Je li ipak došlo vrijeme za oprost, kao što to kaže Pero Poljanić?
Pero ima pravo oprostiti u svoje ime kome hoće. Ali samo u svoje ime. Ako je tako mislio onda je to njegova stvar. Može se to nazvati izrazom njegova humanizma. Međutim, sumnjam da njegovo mišljenje mogu dijeliti svi oni koji su u ranije spomenutoj agresiji ostali bez svojih najmilijih djece, roditelja, muževa, žena, svi oni koji su ranjeni, koji su ostali invalidi, svi oni, kojima su spaljene kuće, svi oni čiji je život bio teško ugrožen, konačno svi oni koji se do danas ne mogu oporaviti i živjeti normalno od svog rada, jer je, uz teško ljudsko i materijalno stradanje, dubrovačko područje do današnjih dana izgubilo golem prihod od svoje osnovne gospodarske grane - turizma. Sami turistički gubitci, dakle, mjere se milijardama američkih dolara, a oni, u cijelosti gledano, prema gubitcima koje sam ranije nabrojio - predstavljaju ipak najmanju štetu.
Dakle po Vašem mišljenju nije došlo vrijeme za oprost?
Oprost je zasigurno duboko kršćanski, duboko pozitivan pojam. Međutim, oprost je čisto individualna kategorija, kao što je to uostalom i mišljenje. Dakle ovu tešku temu oprosta, koju je, po mom mišljenju, ipak dosta olako spomenuo moj nekadašnji kolega, ostavio bih svakom pojedincu na vlastitu prosudbu, hoće li oprostiti i kad će to učiniti.
Osobno pak držim kako bi put prema možebitnom oprostu trebao biti zasnovan na potpuno drugačijoj platformi. Agresori na Hrvatsku, za koje se zaziva oprost, trebali bi sa svoje strane pokazati daleko više dobre volje. Pri tomu bi njihova kolektivna zamolba za ispriku trebala biti u obliku velikih odšteta, koje bi trebali platiti našoj državi i našem pučanstvu. Trebali bi isplatiti, na ovom području desetke, a na području cijele Hrvatske stotine milijardi američkih dolara, koje bi se raspodijelile djeci, majkama, udovicama i obiteljima poginulih, ranjenima, odvedenima u logore, ali i cjelokupnom pučanstvu koje je pretrpjelo teške i pogibeljne mjesece i godine svog života. Sve se to dade precizno izračunati. Osobno sam u jednoj prigodi i sam složio jedan takav izračun.
Godine života izgubljenog u stresu obrane od agresije, ne mogu se vratiti. Cijele generacije djece, u koje spadaju i moji sinovi, na primjer, cijelog svog života će osjećati posljedice stresa, kroz koji su prošli u tim užasnim vremenima. Te vidljive i nevidljive ožiljke na tijelu i duši iz tog vremena zasigurno nosi svaki stanovnik hrvatskog juga. Uostalom, zar mi nismo bili pobjednici. Zar se nismo uspjeli obraniti od agresije. U svjetskoj praksi je itekako poznat institut ratnih odšteta. Ako već svoju agresiju vole nazivati ratom, trebaju postati svjesni da su taj rat izgubili, te da je davno došlo vrijeme za plaćanje računa. Treba platiti račune, a nakon toga se može razmišljati o oprostu. Premda bi plačanje računa trebala biti svojevrsna obveza, moglo bi se ipak spremnost na podnošenje financijskog bremena protumačiti i kao pokajanje, kao jedan konkretan način pokajanja.. Pokajanje svakako, po mom skromnom mišljenju, treba prethoditi oprostu.
Puno se govori o individualizaciji krivnje. I vi spominjete individualizaciju oprosta, individualizaciju mišljenja, a zagovarate na neki način kolektivnu krivnju i odgovornost.
Ne mogu se sve stvari mjeriti jednakim jedinicama mjere. Udaljenosti se ne mjere litrama, a količina tekućine kilometrima. Agresija na naše područje nije bio individualni čin pojedinaca, nego napad golemog broja naoružanih ljudi u odorama JNA sa zvijezdom petokrakom na čelu uz gomile pratećih pljačkaša, te velike skupine medijskih huškaća. Da je to bio napad pojedinaca ili malenih grupica, ili kao što se to zna pojednostavljeno prikazati, samo četnika, lako bismo se bili s njima obračunali i od njih obranili. Oni su na našu žalost napadali kolektivno, a mi smo ovdje svi kolektivno patili i bili ugroženi. Ako već mnogi među nama tada nisu našli hrabrosti i snage sudjelovati u obrani, sigurno i njima nije bilo lako. I oni su bili ugroženi. Čak ni oni koji su se odlučili za bijeg. Dakle s jedne strane se radilo o kolektivnom napadu, a s druge o kolektivnom stradanju. Na ove činjenice se ne da primijeniti formula individualizacije. Premda, vrlo vjerojatno, kažem vjerojatno, jer nisam bio tamo i ne znam njihovu situaciju, dakle vrlo vjerojatno je i na onoj agresorskoj strani bilo dosta ljudi koji nisu odobravali agresiju.
Koji bi to još, osim plaćanja ratnih šteta, mogao biti način pokajanja?
Hoćete primjer? Neka izruče barem par stotina svojih ratnih zločinaca našim sudovima na, kako bi se to sad moderno reklo, na procesuiranje. (Molim Vas stavite tu riječ procesuiranje u navodnike. Uz još neke fraze, poput “ulaganja”, “traženja strateškog partnera” i slično, ta je riječ postala otrcana onog trenutka kad se netko sjetio staviti je u uporabu. Uporabio sam je u šali). Ili neka ih pošalju u Haag i njima zatrpaju tamošnje zatvore. Neka dakle naši južni susjedi počnu na državnoj razini ispravljati paradoksalnu situaciju u kojoj se u Haagu sudi Hrvatima, koji su se branili u svojoj porušenoj zemlji, a ne sudi se Crnogorcima, koji su napadali, pljačkali i ubijali, a čiji teritorij je ostao netaknut.
Odakle bi Srbi i Crnogorci mogli naći novce za plaćanje ratnih šteta? Pa oni nisu bogati.
Odakle su našli snagu za napasti nas? Nije im tad bilo skupo krenuti u agresiju ili “pohode”. Neka se sjete odakle su tad nalazili novac. Dosta toga su doduše kompenzirali pljačkom. Odakle im novac? Neka se snađu. Neka u svijetu uzmu dugoročne zajmove. Neka ih otplaćuju kroz generacije. To bi uostalom i slijedećim njihovim generacijama bilo jasno upozorenje kako se napad na susjeda ne isplati. Mi bi pak na taj način dobili i novce i sigurnost. Ovako nemamo ništa osim strepnji da se sve one strahote iz početka devedesetih godina prošlog stoljeća - mogu ponoviti. Uostalom nije im ovo bilo prvi put da nas napadnu. U tom su stekli praksu kroz stoljeća.
Dakle, po Vašem mišljenju, odnosi s našim susjedima još su daleko od onih s početka devedesetih, a koje spominje Pero Poljanić?
Recite mi što se bitno promijenilo. Štete koje su nesporno učinjene s njihove strane otklanjamo sami. Jesu li nas ikad pitali treba li nam pomoć? To bi se od osjećajnih susjeda moglo očekivati. Posebice od onih koji su krivci za štetu. Kad čovjek iz nehata u prometnoj nezgodi ošteti nečije drugo vozilo, osjeća se dužan ispričati i platiti štetu. Gdje je do sad jedan takav pokušaj? Inače doista ne znam na koje se razdoblje točno misli. Naime početkom 1990. ovdje su bili još na vlasti komunisti i između Crne Gore i Hrvatske, na primjer, uopće nije bilo oznaka gdje koja država počinje. Nije bilo oznaka premda se znalo. Možda on misli na to razdoblje?
Nakon izbora 1990., kad su komunisti bili poraženi i kad su mirno i civilizirano predali vlast, na čemu im i danas samo mogu čestitati, krenuli smo postupno, ali dosta brzo u uspostavu hrvatske države. Našim susjedima nismo branili da učine isto i nismo se mješali u njihove poslove, ali su se oni itekako počeli uplitati u naše stvari, pokazujući pri tom neskriveno neprijateljstvo.
Samo jedan primjer. Nakon što su Hrvatske ceste tad bile postavile na Debelom brijegu natpisnu ploču “Republika Hrvatska”, iste su se noći neki krajnje nesretni Crnogorci, prišuljali te izrešetali ploču metcima. Nakon toga je u Crnoj Gori među ljudima i u medijima stvorena prava euforija u kojoj se od općine Dubrovnik zahtjeva skidanje izbušene ploče. Govorili su kako oni ne priznaju Hrvatsku nego samo općinu Dubrovnik. Tako im je bilo zgodnije. Pri tom se oni nama nisu ispričavali što su nam uništili ploču, nego su dapače od nas tražili da je skinemo za stalno. Baš dobrosusjedski. Sjećam se kako smo sve to morali prihvačati mirno i hladnokrvno. Na provokaciju jednostavno nismo smjeli uzvratiti. U tom duhu bio je i moj razgovor uživo za dnevnik krugovalne postaje "Hercegnovi". Pristao sam bio odgovarati brzoglasom na pitanja njihove urednice o svrsi postavljanja table, premda je to, kao što sam rekao bio čin Hrvatskih cesta.. Razgovor je inače tekao u obostrano pristojnom, pa čak i ugodnom tonu. Rekao sam tad slušateljima te krugovalne postaje kako me pitanje o opravdanosti postavljanja ploče čudi, jer je na putovima uobičajeno znakovima obavještavati putnike gdje se nalaze, pa se tako označavaju rijeke, sela, gradovi. Još je normalnije da se onda označi gdje započinje jedna država! Tijekom razgovora sam više puta ukazivao na činjenicu da je granica otvorena i izrazio sam nadu kako će tako uvijek u budućnosti biti, kao kod svih pravih dobrih susjeda! Na žalost ubrzo sam shvatio kako su svi naši napori i sve naše riječi blagosti i pružanja ruke prijateljstva bile uzaludne.
Možda se u tim riječima mislilo upravo na to vrijeme, međutim doista ne držim da je s njihove strane tad pokazivana neka velika ljubav prema nama susjedima. Pa zar nismo, Pero i ja zajedno, iz razloga smanjivanja napetosti, koje su uvijek dolazile s njihove strane, odlazili u Herceg Novi i razgovarali s tamošnjim općinskim čelnicima. Zar se ne sjeća kako sam ja odlazio na Prevlaku pregovarati s kapetanom bojnog broda Zecom, koji, je mene, civila u košulji kratkih rukava dočekao pod punom ratnom spremom i s kacigom na glavi. Ako je Pero u svom intervjuu mislio na to razdoblje onda se ono nikako ne može zvati idiličnim i zazivati njegov povratak.
Možda smo Vas trebali pitati za izjavu ovoga ljeta, kad je ono protiv Milana Zeca bio obustavljen postupak zbog nedostatka dokaza?
Možda ste trebali. Samo ne na način kako je to učinila Slobodna Dalmacija. Sjetili su se i nazvali me. Dao sam izjavu i autorizirao je. Međutim ono što je objavljeno u novinama uopće nije bilo nalik mojoj izjavi. Izvučeno je bilo iz konteksta nekoliko rečenica, koje same za sebe nisu imale nikakovog smisla. Čak su i one bile izmjenjene. Vjerujem kako sve to ipak nije napravljeno zlonamjerno, ali ne bih želio da mi se to ponovi. Jamčite li mi da se to neće dogoditi s ovim našim razgovorom?
Budite sigurni da neće. Nego kako komentirate riječi hrvatskog generalnog konzula u Crnoj Gori o tome, kako je do rata došlo zbog politike, te da bi današnja politika sve trebala ispraviti?
Te njegove riječi su ipak dosta nejasne, kao uostalo i cijeli intervju. Možda on drži kako njegova pozicija ne dopušta preciznost u izražavanju. Činjenica je da smo mi ovdje i u cjeloj Hrvatskoj uvijek vodili miroljubljivu politiku prema susjedima, a oni su nam pak prijetili i na koncu nas napali. Stvari treba nazvati pravim imenom. Na kakovu i čiju današnju politiku Pero misli, ne znam. Tek siguran sam da naši susjedi do sad u praksi nisu učinili ništa kako bi iskajali svoje grijehe prema nama. U tom pogledu još nisam vidio ni nagovještaja. Osim nekih individualnih usamljenih primjera poput onih u pjesmama Jevrema Brkovića. Takvi svijetli primjeri imaju na žalost sveukupno malu težinu. Brković uostalom i nije bio na strani napadača, nego je ratno vrijeme kao prognanik proveo u Zagrebu. Međutim dobro je sjetiti se nečeg dobrog u cijeloj ovoj priči.
Dugo ste izbivali iz Dubrovnika, bili ste generalni konzul u Australiji...
Da, bio sam. U čemu se sastoji Vaše pitanje?
Recite nam nešto o tome što ste sve radili otkako ste 1993. jednostavno nestali iz Dubrovnika.
Nisam bio nestao, nego su me bili jednostavno preko noći potpuno zaboravili. Totalna amnezija. Međutim ovo Vaše pitanje se uopće ne uklapa u temu o kojoj smo počeli razgovarati. Možda se i uklapa, ali ja u ovom trenutku to ne vidim.
Dakle bilo Vam je za danas dosta?
Dosta, doista dosta.
Za danas?
Za danas.
Hvala vam na ugodnom razgovoru.
“Likewise”, rekli bi Englezi.
(Interview Antunu Švagu za Dubrovački vjesnik)
Primjedbe
Objavi komentar