Na tiskovnoj konferenciji «Mediatora» među nama novinarima kao prvorazredno iznenađenje je primljena vijest o vašem dolasku na mjesto izvršnog direktora te tvrtke. Kako je do toga došlo?
Vrlo jednostavno. Vlasnik «Mediatora» gospodin Mirko Obrvan mi je to ljubazno ponudio, a ja sam njegovu ponudu sa zadovoljstvom prihvatio. Nakon dvanaest godina bavljenja politikom, obranom i diplomacijom vijeme je za povratak u gospodarstvo u kojem sam proveo prvih dvadesetak godina svoje poslovne biografije.
Bili ste predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik u vremenu od 1990. do 1993., te predsjednik Kriznog stožera Općine Dubrovnik u doba agresije JNA na Dubrovnik. Osoba ste koja zna puno o obrani Grada.
Dragi Bog mi je pružio prigodu za sudjelovanje u mnogim značajnim stvarima i iz svih sam izlazio pobjednički i s puno ponosa na djela koja sam ostavio iza sebe. Najveća pobjeda kojoj sam dao snažan doprinos je stvaranje slobodne države Hrvatske, a u njoj je ključni dio bio obrana Hrvatskog juga od nezamislivo snažnog agresora. O tom razdoblju sam napisao debelu knjigu, koju ću objaviti ako za njom bude dovoljno interesa. Ovom prigodom mogu samo ponoviti kako sam na svoje aktivnosti u pripremama za obranu i u samoj obrani Dubrovnika izuzetno ponosan. Učinio sam sve što se dalo učiniti, čak i puno više od toga. Zajedno sa svim stvarnim braniteljima, te s onim dijelom pučanstva koje je na razne načine, uključujući i sam ostanak i Gradu, dalo svoj snažan doprinos, osjećam se velikim pobjednikom.
Kako je došlo do Vašeg odlaska u Australiju na mjesto generalnog konzula republike Hrvatske?
Prije Australije predstavljao sam Hrvatsku u Iranu. To mi je također posebno i dragocjeno iskustvo. Moj odlazak u diplomaciju je bio jedan doista prirodan put. Nakon što je bila obranjena i međunarodno priznata, Hrvatska je nužnost bila izgradnja diplomatske mreže, koja bi je predstavila svijetu u što je moguće boljem svijetlu i koja bi je povezala sa svjetskim političkim, gospodarskim i drugim subjektima, te koja bi poslužila kao most prema brojnom hrvatskom iseljeništvu. S obzirom na činjenicu da sam u svom djelovanju do 1990. radio u stranoj tvrtki i puno putovao i komunicirao po svijetu, da sam od 1990. do 1993., na političkoj razini također izuzetno puno komunicirao sa svijetom, te budući da govorim strane jezike, moj odlazak u diplomaciju bio je doista prirodan potez. U dalekom Iranu i još daljoj Australiji uporabio sam sve svoje snage i sposobnosti u izgradnji imagea Hrvatske, kao države koja se tek pojavila na svjetskoj političkoj sceni.
Sad se pak okrećete gospodarstvu?
Doista došlo je vrijeme za davanje doprinosa na području gospodarstva. To je današnje hrvatsko pitanje broj jedan. Uz sveukupan rast snage hrvatskog gospodarstva nužna je i ravnomjerna raspodjela razvoja svih hrvatskih krajeva. Dubrovačkom području, razorenim agresijom i iscrpljenim dugogodišnjim izostankom pravog turističkog prometa, inače prirodnog glavnog izvora zarade pučanstva, dobro je došla svaka dobra poduzetnička inicijativa. «Uzmimo u ruke sudbinu i sreću», riječi su jedne trenutno vrlo poznate pjesme. Mi bismo u ovom ispaćenom hrvatskom kraju trebali prihvatiti tu poruku. «Mediator» je primjer poduzetništva koje se snažno razvilo ovdje među nama od strane našeg sugrađanina i uz sudjelovanje naših sugrađana. To je danas najsnažnija trgovačka tvrtka na našem području. S velikim zadovoljstvom im se pridružujem i želim dati svoj doprinos daljnjem razvoju tvrtke, na korist svih zaposlenih i onih koji će ubuduće tu naći svoj posao, te članova njihovih obitelji, a iznad svega na dobrobit cjelokupnog dubrovačkog pučanstva.
«Mediator» je i danas prepoznatljiv po visokoj razini svojih usluga pučanstvu. U bliskoj budućnosti treba doći do daljnjih prepoznatljivih pozitivnih pomaka. Osobno ću dakle svoje daljnje životne aktivnosti usmjeriti na područje gospodarstva, što dakako ne znači kako držim aktivnosti ljudi koji se bave drugim područjima, poput politike, državne uprave, kulture, prosvjete i sl. – manje značajnim. Dapače, svi zajedno, svaki na svom području, možemo učiniti puno na oporavku Dubrovnika i Hrvatske.
Jučer ste izabrani i za predsjednika košarkaškog kluba «Dubrovnik», Radi se o obavezi koja nije 'mačiji kašalj'. Dakle, Željko Šikić se ne povlači iz javnog života, dapače...
Sve je potpuno prirodno. Zadnjih više od pet godina proveo sam u Australiji, zemlji koja je u športskom smislu i glede športskih dometa bez ikakove konkurencije prva u svijetu. Nije nikakova slučajnost da je Australija u samom svjetskom vrhu i na području gospodarstva, te organizacije svekolikog života pučanstva. Živeći dugo u toj zemlji imao sam prigodu steći mnoga iskustva i na športskom području. Kao generalni konzul, te zadnjih godinu dana i doajen konzularnog zbora imao sam prigodu nazočiti mnogim vrhunskim športskim događajima u puno slučajeva kao počasni gost. Melbourne je grad u kojemu se održava jedan od četiri najveća teniska turnira na svijetu, najpoznatija svjetska konjička utrka, prva utrka formule 1 u sezoni, vrhunske motociklističke utrke. Nogometni prvoligaš «Croatia» iz Melbournea, koja je zbog novih australskih propisa bila prisiljena promijeniti ime u «Melbourne knights», klub je naših iseljenika, koji svoje utakmice igra na velikom nogometnom stadionu, pred hrvatskom publikom. Izgradili su ga tamošnji Hrvati u potpunosti svojim sredstvima i u potpunom je hrvatskom vlasništvu. Dirljivo je bilo nazočiti utakmicama «Croatie» i sudjelovati u našem hrvatskom navijanju za svoj klub tako daleko od domovine. Koliko je taj dio svieta odan športu pokazuje iznad svega činjenica što je unatoč australskoj dominaciji u mnogim svjetskim športovima, najpopularniji australski šport australski nogomet, koji se igra isključivo u Australiji, a melbournški klubovi u njemu apsolutno dominiraju. To su utakmice koje redovito promatraju između pedeset i stotinu tisuća ljudi. Unatoč tv prijenosu!
Bavljenje športom, ali i uživanje u promatranju športskih natjecanja sasvim sigurno je izuzetno pozitivna dimenzija današnjeg čovječanstva. Športske aktivnosti su najbolji način na koji se mladi ljudi udaljuju od raznovrsnih prijetećih zamki ovisnosti. Inače osobno puno više volim gledati u živo amaterske košarkaške, nogometne, odbojkaške i druge utakmice naših mladića i djevojaka, nego promatrati prijenos vrhunskih svjetskih športskih događaja na malim ekranima. Ekran je ipak doista malen u usporedbi sa živim trodimenzionalnim događajem. Pozivam sve sugrađane, koje zanimaju športski dogodjaji, da se svojim dolascima na utakmice uvjere u ovu činjenicu. U Dubrovniku je vaterpolo šport broj jedan. Neka tako i ostane. To svakako treba podržati. Međutim držim da Dubrovnik i njegovo pučanstvo zaslužuju još veće športske domete i na drugim područjima. KK Dubrovnik sam uočio kao jednu zdravu športsku sredinu koja na čistoj amaterskoj osnovi djeluje s nevjerojatno puno entuzijazma, kako na razini igrača, tako i na razini uprave. Da je košarka svjetski najrasprostranjeniji šport dokazuje i činjenica o preko tri stotine mladića svih uzrasta koji redovito treniraju u ovom klubu. Želio sam dati svoj doprinos, a to su neki moji prijatelji iz uprave kluba prepoznali i izabrali me za predsjednika kluba. S tim sam jako počašćen.
Ovaj moj, nazovimo ga tako, institucionalni povratak i u športske vode (u mladosti sam bio ativni športaš, a rekreativno i danas igram i tenis i košarku i nogomet), koincidirao je na neki način s mojim povratkom u gospodarstvo. Tako se stvorila sinergija dobrih mogućnosti. «Mediator», odnosno njegov vlasnik, gospodin Mirko Obrvan, poznati su u dubrovačkim športskim klubovima kao velikodušni donatori. S velikim zadovoljstvom dakle svoj daljnji životni put sa svim iskustvima stečenim u inozemstvu, stavljam u službu gospodarstva i športa.
Hvala Vam na razgovoru i Sretan Vam Božić
Koristim ovu prigodu u ime svoje obitelji čestitati Božić i zaželjeti puno sreće, zdravlja i uspjeha Vama, Vašoj obitelji, suradnicima Vašeg lista, ljudima iz naših medija, mojim novim suradnicima i svim djelatnicima «Mediatora» i njihovim obiteljima, poslovnim partnerima i kupcima «Mediatora», športašima, kao i svim ljudima dobre volje. Za mene osobno je pak izuzetna sreća što nakon punih devet godina izočnosti, mogu opet otići na Božićnu polnoćku u svom dragom Gradu.
Primjedbe
Objavi komentar