Ponedjeljak, 9. prosinca 2002.
Semantika iluzija
Svakodnevna i poražavajuća ljudska borba protiv tijeka vremena nalazi svoje prirodno utočište u iluzijama. Za bijeg u nestvarno ljudi su od davnina pronašli odgovarajuća pomagala i alate poput alkohola, duhana, droge. Sve su to ipak individualna sredstva kojima pojedinac svjesnom osobnom odlukom (dok ga izabrana sredstva ne obrhvaju ili dok ne postane ovisnik) kreće na put koji ga udaljava od njemu, trenutno ili stalno, mrske stvarnosti.
Opisana ljudska sklonost prava je poslastica i izazov za osobe, koje u svojim genima nose želju za dominacijom nad drugima, a kojima su stjecaji različitih okolnosti pružili prigodu za realizaciju takovih želja. Ta, komparativno gledano malena skupina za postizanje svojih ciljeva rabi sklonost većine.
Dakle, vladajuća ili dominirajuća manjina kao bitan, ključni mehanizam svog upravljanja rabi različite vrste poluistina i neistina, te zamagljenih ili višeznačnih priča, tvrdnji, izjava i sintagmi. Većina se pak slušajući, gledajući i čitajući manjinu uglavnom uopće ne trudi proniknuti u stvarnu istinu ili stvarnu težinu neke tvrdnje ili neke priče. Iluzije su uglavnom prihvatljivije od stvarnosti, a u ovom slučaju je taj bijeg čak i naizgled jeftin - nije potrebito nabavljati ni alkohol ni drogu!
Vladajućoj i utjecajnoj manjini, doduše, uviek se suprotstavlja određena vrsta oporbe, opet manjina, koja je u pravilu nezadovoljna jer se ne nalazi u poziciji sama nametati svoje ideje većini. Oružje ove, nazovimo je oporbene manjine, u pravilu su također želje za dominacijom zamotane u celofan velikih riječi i obećanja.
Najbitniji i izrazito prevladavajući put širenja iluzija su, potpuno u skladu s razinom suvremene tehničke razvijenosti, različite vrste dalekovidničkih, krugovalnih i tiskovnih medija. I tu se čvrsto zatvara krug. Ljudi u medijima, medijski magnati ili pak novinari ili urednici iluziji dodaju svoje začine. Rezultat: svijet koji nas okružuje, svijet grlatog zagovaranja jednakosti a u stvari teške diskriminatorne nejednakosti, svijet velike priče o pravdi a u stvari s mnoštvom teških nepravdi, svijet u kojoj se teško iskrivljuju i poviest i sadašnjost i budućnost.
Bez ikakovih iluzija u postizanje nekog velikog rezultata, onako čisto športski krenimo na put odkrivanja iluzija i iluzionista, onako neselektivno, kako se koji pojavi, djelovao on na globalnoj razini, na razini naše hrvatske države ili pak na našoj lokalnoj dubrovačkoj razini. Razgledajmo zajedno tu nepreglednu izložbu misli i fraza, koje kriju bit, koje prikrivaju stvarnu namjeru. To mnoštvo načina namjernog zamagljivanja i iskrivljavanja, tako drago mnogim političarima, ljudima iz medija, pa i mnogim “uspješnicima” iz drugih područja poput gospodarstva, kulture, pa čak i iz športa, moguće je dapače klasificirati u dvije kategorije, kategoriju dugotrajnih i globalno omiljenih, te kategoriju kratkotrajnih, u pravilu uporabljivih na ograničenom zemljopisnom i jezičnom području. Zgodno se pozabaviti i jednima i drugima.
Na najopćenitijoj razini uvodno svakako treba početi od Amerikanaca. U svjetskim političkim krugovima Amerikance često znaju optuživati za “dvostruka mjerila”. Ta sintagma je već dugo u oporabi i može se dakle svrstati u kategoriju onih dugotrajnih. Dvostruka mjerila su u stvari blaži izraz za krajnju nedosljednost u obradi pojedinih pitanja, za nepravdu koja ponekad vapi do neba. Sintagmu “dvostruka mjerila” u pravilu rabe slabiji kad se žele potužiti na jače, a ne žele ih previše izazivati. Za “dvostruka mjerila” u pogledu otvorenosti i zaštite tržišta Amerikance, na primjer, znade optuživati prema njima bitno slabija Australia, zbog mnogoljudnosti i totalitarne homogenosti snažna Kina, pa čak i skoro jednako tako snažna, ali zbog svoje heterogenosti ipak slabija Europska Unija. Manje zemlje spomenutu sintagmu rabe pak u svom odnosu ne samo prema svjetskoj vojnoj i gospodarskoj sili broj jedan, nego i prema drugim velikim državama i državnim asocijacijama. Jednostavno ne treba previše ljutiti i izazivati onoga od koga bi se moglo dobiti po prstima. U najmanju ruku.
Primjeri? Najbolje su nam poznati naši vlastiti. Prema Hrvatskoj se iz takozvanog “svijeta”, odnosno “međunarodne zajednice” (ove dvije sintagme također trebaju biti obrađene), često šalju poruke i primjenjuju postupci koji su daleko od pravednosti ili logike, i koji često mogu biti opisani kao arogantni i neprijateljski. Političari u vrhu hrvatske vlasti koji usput budi rečeno, svoje komplekse manje vrijednosti često liječe definicijama Hrvatske kao malene i nerazvijene zemlje na sve packe iz inozemstva reagiraju pognućem glava i bespogovornim prihvaćanjem.
Pa tko onda kod nas rabi sintagmu “dvostruka mjerila”. Rabe je u pravilu oni koji nisu u prvoj hijerarhijskoj razini vlasti, koji se aktualnoj vlasti čak protive i protuslove joj. Međutim sintagma “dvostruka mjerila” ipak ublažuje njihov izričaj. Sve u svemu na “dvostruka” mjerila koja se iz svijeta primjenjuju prema Hrvatskoj u stvari nema reakcije. Sintagma se bojažljivo rabi tek u hrvatskim internim raspravama. Kad u Europsku uniju ulaze ili pak trebaju ući zemlje koje su gospodarski bitno slabije od Hrvatske, onda kod nas tek poneko bojažljivo spomene “dvostruka mjerila”.
Bradati predsjednici države, vlade i ministar vanjskih poslova nemaju snage ni s jednim migom pokazati kolika je prema Hrvatskoj nepravda kad se pred nju, gledajući s razine gospodarske razvijenosti, te sveukupne sigurnostne situacije, postavljaju kriteriji koje mora ispuniti, a isto se ne traži od zemalja koje su u svakomu pogledu, i gospodarski i sigurnosno, pa i zemljopisno puno udaljenije od zemalja sadašnje Europske Unije nego što je to Hrvatska. Hrvatski bradati čelnici nemaju petlje niti shvatiti, a kamo li prigovoriti ili barem uporabiti sintagmu “dvostruki kriterij - zašto”.
Slična situacija je i s pristupanjem Hrvatske NATO savezu. Po definiciji je to vojni savez. Za očekivati je kako bi taj savez u svojim redovima prije svega trebao željeti imati državu koja ima dokazano učinkovitu vlastitu vojsku. Za države pripadnice toga saveza trebalo bi biti privlačnije u svoje redove prihvatiti nekoga koji se dokazao u svojoj sposobnosti obrane, nego nekoga za čiju će obranu trebati slati vlastite vojnike. Ako u Europi postoji zemlja koja se u nedavnoj prošlosti dokazala u sposobnosti oružane obrane svog teritorija - onda je to Hrvatska. Zašto je onda ne prihvatiti? Radi se dakle, čisto logički gledano, o svojevrsnom neprijateljstvu prema Hrvatskoj. Tko to od bradonja na vlasti može tako definirati. Nitko. Tema je jako delikatna, pa se čak i sintagma “dvostruko mjerilo” negdje na marginama među kritičarima vlasti, rabi s krajnjim oprezom.
“Dvostruka mjerila” se, medju kritičarima bradate hrvatske vlasti, najčešće rabe u pogledu doista krajnje nepravednih postupaka Medjunarodnoga suda u Haagu prema Hrvatskoj. Iz nizozemskih ravnica se doslovce potpuno jednako gleda na agresore koji su hrvatsku zemlju napadali, razarali, okupirali, hrvatske ljude ubijali, mučili, držali na robiji, ranjavali, kao na na nas koji smo je branili! Dapače na Hrvate se primjenjuju čak i bitno stroži kriteriji. Agresori na Hrvatsku i Hrvate se puštaju braniti se sa slobode ili se pak u brzom postupku oslobadjaju krivnje “zbog nedostatka dokaza”, kao u slučaju malenog, iskompleksiranoga Jugooficirčića Milana Zeca, koji je zbog svojih ratnih zasluga u agresiji JNA na hrvatsku općinu Dubrovnik od kapetana bojnog broda dospio do čina admirala i zapovjedništva Jugoslavenske mornarice.
Uporabljeni primjeri izneseni su prvenstveno u cilju ostvarenja plastičnosti ilustracije sematičke analize sintagme “dvostruko mjerilo”. Plastični primjeri bit će nužni i u analizama koje slijede.
Primjedbe
Objavi komentar